Karlo Ban — u panteonu Svarogovom

Ni povrh drevne Alatir planine, ni u korijenju Svjetskog drveta ne bijaše živa čovjeka. Potom Svarog iskova zvijezde i Sunce, te ih postavi na nebo. Od hrastova drveta stvori muškarca, dok od lipova stvori ženu. Čovjek se smjesti ponad korijenja i nastani ovozemaljske doline, brda i planine. Prvim ljudima Svarog iskova burmu kao simbol zajedništva, te ih nauči kako se kuje čelik.

Ljubav prema čeliku nije samo ljubav prema određenoj slitini ili materijalu, već prema samom životu koji nastaje njegovom transfomracijom u razne alate i oblike zbog kojih je civilizacija tu gdje jest. Bez njega je svijet nezamisliv. U današnjoj hiperprodukciji teško je pronaći kvalitetu, a još manje osobni dodir koji daje iskonsku magiju čeliku koji koristimo.

Karlo Ban, premda to nerado priznaje — jer kaže da je obrada metala egzaktna znanost u kojoj se sve jasno zna — jest onaj kovač koji svojim rukama i čekićem utiskuje praslavensku magiju koja nam je ostavljena u amanet od boga Svaroga.

Ložište — Foto: Mihael Tomić

U njegovoj kovačnici ne svira glazba već se vrlo jasno čuju udarci čekića, šištanje vatrenih plamičaka koji je igraju po ognjištu i pjev ptica iz samo nekoliko metara udaljenog šumarka gdje se uspješno, još uvijek, skriva pokoja vila.

Prolog

Vratimo film nekoliko tjedana unazad. Kako je rođendanski poklon moje drage Marine bio nož, odmah sam znao da će to biti ručno kovani iz kovačnice Karla Bana. Prije nekoliko godina čitao sam o njemu u časopisu Mrvica. Već tada sam imao osjećaj da se moramo nekada sresti.

Čuli smo se porukama i iznio sam svoje ideje, na koje je Karlo vrlo jasno i kratko odgovarao jer nema se tu što puno filozofirati. I nakon mojih unutarnjih previranja između oblika debe ili pettya kiritsuke (jap. kiritsuke = oblik vrha, još poznat kao k-tip), odabrao sam kiritsuke.

Dogovorili smo okvirni datum i to je bilo to, a onda nam je Karlo predložio da dođemo do njega u Zagorje preuzeti nož i družiti se.

Da idemo iz Novaka Bizovačkih 340 km do Jelenjaka? Može!

Put

Uzbuđen kao malo dijete — s Marinom, Lejlom i Juditom — zaputio sam se prema Jelenjaku. Djeca su bila jednako uzbuđena jer smo im ispričali da će vidjeti pravu kovačnicu i pravog majstora kovača. Lejla je zaključila da joj u školi opet neće vjerovati gdje je bila — u panteonu Svarogovom.

Nakon prekrasnih zagorskih serpentina kojima smo plovili i uživanja u brdima oko nas, stigli smo na odredište. Naravno, kao pravo otvaranje razgovora otišli smo na kavu i rakijicu u mjesto.

Nož

Kovačnica — Foto: Mihael Tomić

Na povratku nas je u dvorištu dočekala Karlova baka s kojom su djevojčice odmah uspostavile topli odnos i od toga ju trenutka vatreno čuvale od zamišljenog neprijatelja, naoružane opsanim šibljem iz dvorišta.

Odšetao sam sȃm do kovačnice; u zraku se ispreplitao miris metala, ulja i drvenog ugljena s beharli gradom koji je dopirao s brdašca iznad nje. Upijao sam raspored stvari, opipavao drvo, metal i alat — isto kao kada sam bio klinac pa znao slučajno zalutati u djedovu radionicu.

Želiš vidjeti svoj nož? — trgnuo me Karlo iz pretumbavanja i preslagivanja sjećanja. Izustio sam samo — Naravno!

Pogled na masivnu drvenu kutiju ispunio mi je srce dječačkom znatiželjom — nema do poklona kojeg moraš otvoriti! Ima nešto u toplini drveta, u njegovoj težini i čvrstoći.

Hrastova kutija — Foto: Mihael Tomić

Kada sam otškrinuo pokrov kao s nekog drevnog sarkofaga, ukazao mi se prekrasan patinasti čelik koji se spajao prirodno i linijski na drvenu orahovu dršku — baš poput simbioze drveta i čelika iz priče u kojoj su Svarog i Vida na početku vjekova podarili ljudima život i vještinu kovanja.

Petty kiritsuke — Foto: Mihael Tomić

Karlo svoje noževe kuje od japanskog plavog čelika kako bi imali veću tvrdoću i, naravno, oštrinu. Oštrica noža je troslojna s plavim čelikom kao jezgrom, poznata kao san mai, što na japanskom znači tri sloja.

Plavi čelik i željezo od kojeg je napravljen nož — Foto: Karlo Ban

Nakon spajanja čelika, sve zajedno ide na kovačko zavarivanje. To je najstarija metoda zavarivanja metala — krajevi dva dijela koje želimo zavariti dovedu se do bijelog usijanja u kovačkoj vatri. Kasnije se posipaju prahom za ,,čišćenje” aka Boraxom. Nakon hlađenja nož se dodatno očvršćuje hladnom deformacijom.

Proces kovanja — Foto: Karlo Ban

Sam čelik koji se koristi nije nehrđajući, jer zbog kroma čelik gubi odlična svojstva. Stoga me je Karlo uputio u pravilno održavanje i oštrenje noža, te napomenuo da patina na nožu nije ništa neobično.

Definiranje oblika — Foto: Karlo Ban

Priprema orahove drške — Foto: Karlo Ban

Oštrica

Oštrenje na prirodnom japanskom kamenu granulacije 1500 grita — Foto: Marina Pilj Tomić

Oštrenje je također jedna od onih egzaktnih stvari koje imaju svoja jasna pravila. Recimo da sam ih ja protumačio na sljedeći način:

Iako ima svoje zakonitosti, oštrenje noža za mene je uvijek predstavljalo zen iskustvo. Od djetinjstva sam očaran noževima (čakijama) i zbog jednog takvog (ne)iskustva danas nosim podsjetnik duž cijelog kažiprsta. Djeci pričam da je to od borbe sa strašnim nilskim krokodilom.

U svakom slučaju, Karlo mi je pokazao pravilan put oštrice i hvala mu na strpljivosti pri učenju. Od sada samo praksa.

Vatra

Zagrijavanje željeza — Foto: Marina Pilj Tomić

U ispreplitanju čelika, vatre i drva na red je došla izjava koju toga dana nisam očekivao — Sada ćeš probati malo kovati.

Da, možemo pričati da je kovanje egzaktna znanost i ima svoje zakonitosti… Karlo, koji je inženjer strojarstva i zaljubljenik u kovanje od svoje mladosti, priča o kovanju na taj način, većinom. Međutim, nama smrtnicima je itekako magično. Kada sam dobio komad željeza u ruke da od njega napravim nešto, prije svega sam osjetio veliku odgovornost i tremu. Kao da sam dobio delikatan komad namirnice koju treba s poštovanjem pripremiti.

Obukao sam se, dodao ugljena u ložište, gurnuo komad željeza u rasplamsalu vatru i strpljivo čekao da vidim tu, poput snijega bijelu, boju u vatri. Kada sam postavio komad željeza i kada je prvi udarac na nakovnju (iz 1905. godine, težine 147,5 kg) zazvonio kovačnicom, osjećao sam se kao da svakim novim udarcem utiskujem život u ono što će postati mali nož.

Kovanje željeza s Lejlom — Foto: Marina Pilj Tomić

Vatra je plesala, nakovanj je zvonio u ritmu, a željezo se stanjivalo i pomalo poprimalo finalni oblik. Uz pomoć i nahođenje majstora, uspio sam iskovati svoj prvi nožić, koji će služiti za pokazivanje i hvaljenje.

Judita kulira s kopljem — Foto: Marina Pilj Tomić

Osjetio sam djelić onoga što Karlo osjeća kada završi dugotrajni proces kovanja, pripremanja drške, hlađenja, kaljenja, definiranja, brušenja na vodenom kamenu i još mnogih stvar — bio sam izuzetno ispunjen i sretan.

Završna obrada — Foto: Karlo Ban

Finalni nožić — Foto: Mihael Tomić

(Pre)porođenje

Biftek, šparoge i kruh iz Slavonije; nož iz Zagorja — Foto: Mihael Tomić

Nakon silnog znojenja i rada, prebacili smo se u moju domenu — hrana. Iskoristili smo žar iz ložišta koja nam je podarila iskovanu oštricu, kako bismo nastavili igru s vatrom. Dan prije polaska na put pokupio sam jedan lijepi komad bifteka u mesnici, kupio mladih šparoga i domaćeg kruha ispod peke na pijaci, te ponio maslinovog ulja da se nađe.

Priprema hrane — Foto: Marina Pilj Tomić

Moja 🌞🌞🌞 — Foto: Mihael Tomić

Dok smo sjedili na terasi siti od emocija i iskustava, Lejla i Judita su se igrale, Sunce je lagano tonulo u podzemlje gdje ga Veles drži do jutra, kada ga Perun opet krade nazad. Dok su djevojčice pretrčavale iz sjene u posljednje zrake svjetla, mi smo pili gemišt i poveli filozofsku raspravu o važnim životnim pitanjima, među njima i — je li kovanje doista magija?

Odgovor ćete saznati ako krenete rano ujutro i pratite Dažboga kako nosi Sunce preko neba do Svarogovog hrama kod majstora kovača — Karla Bana.

Do sljedeći put! — Foto: Mihael Tomić